Neprestano me oblijeću misli vezane uz vlastitu egzistenciju. “Tko sam ja?” i “Koja je moja uloga u ovom velikom svijetu?”, vječna su pitanja na kojima počiva gotovo čitava povijest i filozofija čovječanstva. Postavljajući ih sama sebi, osjećam se poput nekog Camusa i Jaspersa koji beznadno luta svijetom tražeći sebe u sjenama vlastitog postojanja. Tko bi uopće pomislio da su najteža ona pitanja na koja jedino sebi sami možemo dati odgovor. Još je teže čovjeku pronaći sebe, ono, kako često kažemo, vlastito “JA”. Uvijek si tu, a opet se teško pronalaziš. Gubiš se. Apsurdno je kako svakodnevne sitnice mogu poljuljati vlastiti identitet, a u takvim trenutcima svatko od nas postaje filozof. Ubrzani životni ritam zahtijeva djelovanje na više različitih strana. A ti, mali čovječe, još k tome budi uspješan na svakoj od njih. Tada nastupa stres, koji kontrolira naš um i tijelo, bili mi toga svjesni ili ne. I tako vrijeme prolazi, vrtimo se u bubnju gdje nas monotona svakodnevnica ispire bez prestanka. I onda zastaneš. Okreneš se oko sebe i zapitaš čemu sve ovo.
Bravo, na dobrom si putu! Tu započinje tvoj prvi korak.
Vračajući se u daleku prošlost, imam dojam kako su ljudi bili sretniji, znajući pravo značenje fraze “uživati u malim stvarima.” Ali, današnjem čovjeku, kao da se esencija promjenila. Što je to, što je dovelo da se ljudsko djelovanje pretvori u nešto nalik programu, koji je netko ubacio u nas, pa nam sada ono upravlja onim što bi trebalo zavisiti od nas samih? – VLASTITIM ŽIVOTOM. Ponašamo se poput robota, što nas, naposljetku, navodi da sve više nihilistički promatramo svijet oduzimajući mu smisao. Rutina je to što nas proždire, što nam ne da da budemo svoji pod ovim malim, a beskonačnim zvijezdama. To je ono što nas sprječava da ostavimo trag. Svi živimo prema zamišljenim pravilima i normama koje nam suvremeno društvo neprestano nameće, a uvidimo li da je netko drukčiji, osude se pojavljuju sa svih strana. Upravo se te, kako ih često nazivaju, “crne ovce”, odlučuju oduprijeti tom apsurdu. Naši životi zavise od tuđih mišljenja i odobrenja pa se zapitamo radimo li to zbog sebe ili samo kako bi na tren osjetili taj ponos primajući pohvalu druge strane. Više nije upitno zašto dolazi do gubitka sebe. Kako uopće očekivati ostati “svoj” ukoliko glavnu ulogu u stvaranju tvog karaktera i tebe u cjelosti zavisi samo od druge osobe? Ne kaže se uzalud: “Idi, slijedi svoje snove.” Itekako ih imaš! Svatko od nas sanja, mašta, a hrabar je onaj koji to provede u djelo. Najčešće nas strah od neuspjeha natjera da se stopimo s masom i živimo neprimjetno i pasivno, jer je tako, naravno, lakše.
Love pedagogy 